Veliki prijatelj Hrvatske

Johann Georg Reißmüller (Leitmeritz, 20. veljače 1932–Frankfurt,10. prosinca 2018) pripada među njemačke novinare, publiciste i nakladnike koji će ostati zapamćeni kao politički čvrsto usidreni u judeokršćanski uljudbeni krug s izvrsnim poznavanjem komunizma i zemalja jugoistočne Europe. Po protjerivanju njegove obitelji nakon Drugoga svjetskog rata iz Sudeta kao rezultat Benešova dekreta o „kolektivnoj krivnji“ tamošnjih Nijemaca, Reißmüller je studirao u Berlinu da bi od 1961. započeo žurnalističku karijeru u uglednom i utjecajnom dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung, FAZ. Od 1967. do 1971. bio je dopisnik FAZ-a u Beogradu, gdje je stekao uvid u posebnosti jugoslavenskoga socijalizma. Od 1974. do umirovljenja 1999. bio je jedan od suizdavača i nadalje suradnik Frankfurtera. Osim pisanja izvješća, reportaža i oštroumnih komentara u svojim novinama Reißmüller je objavio nekoliko zanimljivih knjiga o problemima jugoistočne Europe. Za vrijeme svoga djelovanja kao autor i izdavač FAZ-a Reißmüller je bio sudionik brojnih okruglih stolova, predavanja i rasprava, posebice za vrijeme Domovinskoga rata. Nastupao je i na hrvatskim skupovima oštro kritizirajući Europu zbog neaktivnosti oko okončanja rata u bivšoj državi i odugovlačenja priznanja Hrvatske kao neovisne države.

Kao novinar i izdavač Reißmüller je bio sudionik brojnih okruglih stolova, predavanja i rasprava, posebice za vrijeme Domovinskoga rata

U velikom nekrologu koji je objavio Frankfurter Allgemeine Zeitung (12. prosinca) iz pera suizdavača ovih novina Bertholda Kohlera posebna je pozornost posvećena Reißmüllerovu djelovanju kao komentatora za vrijeme, kako se u Njemačkoj neutralno kaže, jugoslavenske krize. Kohler piše: „Kad su Srbi početkom 90-ih godina pokušali brutalnom silom spriječiti nesrpske narode da napuste Titovu državu, koja se počela raspadati već 80-ih godina, mnogi su na Zapadu krivnju za to prebacivali više na Ljubljanu i Zagreb nego na Beograd. Prije svega Pariz i London, ne naposljetku iz historijskih razloga, htjeli su po svaku cijenu spriječiti nezaustavljivo raspadanje Jugoslavije. ‘Secesionisti’ nisu uživali dobar glas ni u Njemačkoj, što je dovelo do toga da su velikosrpski agresori često politički i moralno stavljani na istu razinu kao i njihove žrtve.

To Reißmüller nije dopustio. U veljači 1991. napisao je u uvodniku pod naslovom Zablude vladajućega naroda: ‘Bez obzira s koje strane promatramo jugoslavensku krizu i nevolju jugoslavenske države, kao glavni razlog tome pokazuje se srpski imperativ za vlašću. Mentalitet vladajućega naroda gura određene slojeve Srba da tretiraju druge narode u Jugoslaviji kao objekte svoje želje za tlačenjem.’“

Naš njemački komentator potom ističe kako Reißmüller nije vjerovao u opstojnost Jugoslavije pa je komentarima pledirao za što brže priznanje dviju republika, Slovenije i Hrvatske. Kohler dalje navodi: „Njegovo djelovanje nije time dovoljno opisano: on je pisanjem pospješio priznanje. S dugom serijom uvodnika doveo je Kohlovu vladu do toga da više ne čeka na krzmajuće europske partnere. Nema mnogo slučajeva da je jedan novinar tako upućivao, čak gurao politiku u smjeru koji je želio. U ovom slučaju bilo je tako, kako su to potvrdili političari i diplomati koji su stajali pod Reißmüllerovom bubnjarskom vatrom.“

Iz Kohlerova članka saznajemo da je Reißmüller nakon umirovljenja živio sa svojom prvom suprugom u Bavarskoj, u kući čiji su prozori bili osigurani neprobojnim staklom jer su u Srbiji raspisali tjeralicu za njim s nagradom u šestoznamenkastoj visini. I inače srbijansko novinstvo strašno je napadalo konkretnog novinara vrlo brutalnim rječnikom, sve do optužbe da je „ratni zločinac“. No on na to nije odgovarao. Hrvati su ga voljeli jer je predvodio autore koji su pravilno shvatili nemogućnost opstanka Jugoslavije i kao posljedice toga podupirali osamostaljenje njezinih republika.

Za ocjenu cjelovitosti Reißmüllerova djelovanja u korist hrvatske stvari potrebno je naglasiti da je on radio u tom smislu i sve vrijeme postojanja SFRJ, kako sam opisao u svojim uspomenama Hrvat izvan domovine, Zagreb, 2007. Spomenut ću nekoliko svojih kontakata s Reißmüllerom sa svrhom da ga upozorim na slučajeve kršenja ljudskih i nacionalnih prava u Hrvatskoj. Kako mi je javio prijatelj i gl. urednik Nove Hrvatske Jakša Kušan, u Londonu je Udba u svibnju 1975. ubila nadobudnog kipara Maksima Krstulovića, sina Vicka Krstulovića, ali to je u Jugoslaviji bilo proglašeno samoubojstvom. Reißmüller je to s rezervom uzeo na znanje jer dokaza za nasilnu smrt nije bilo, što sam respektirao. Javio sam mu istodobno da je Šime Đodan teško obolio u jugoslavenskom zatvoru pa je FAZ o tome objavio vijest. Iste godine upozorio sam ga da je u Zagrebu uhićeno nekoliko oporbenjaka i među njima književnik Miroslav Vaupotić. Bruno Bušić javio mi je u siječnju 1976. iz Londona da su u Zagrebu ponovno utamničeni njegovi prijatelji Vice Vukojević, Ivan Gabelica i Anđelko Mijatović, a to je Reißmüller iskoristio u prilogu 2. ožujka 1976. Iz Zagreba sam dobio predstavku Dobroslava Parage o narušavanju zakonitosti u pravosudnoj politici koju je poslao predsjedniku Predsjedništva SFRJ Veselinu Đuranoviću, i o tome je FAZ pisao 4. rujna 1984. U istom članku pisalo je da je povjesničar Franjo Tuđman nakon srčanog udara ponovno prisiljen izdržavati zakonsku kaznu. Tuđman je osuđen zbog toga što je reporteru njemačke televizije kritički govorio o političkoj zbilji u Jugoslaviji.

Zamolio sam gosp. Reißmüllera da u Zagreb pošalje dopisnika FAZ-a sa sjedištem u Beogradu Andreasa Rasumovskog, ali to nije bilo moguće, što je za mene bio još jedan dokaz koliko su strani izvjestitelji bili usredotočeni na Beograd. Reißmüllera sam upozorio da je Služba državne sigurnosti uhitila književnika Zlatka Tomičića i da se njegova supruga s tim u vezi obratila londonskoj Amnesty International, no moj sugovornik u Frankfurtu javio mi je da dopisnik njegovih novina u Beogradu Viktor Meier nije mogao provjeriti točnost te vijesti, ali da će pozorno promatrati razvoj prilika; Meier je iskoristio moju informaciju o uhićenju Tuđmana i Vlade Gotovca radi davanja intervjua zapadnim medijima upotrijebivši to u jednom prilogu. Suizdavača FAZ-a upozorio sam na ponudu jugoslavenskih vlasti njemačkoj vladi da u zamjenu za u Beogradu uhićene njemačke teroriste izruči Jugoslaviji osmoricu jugoslavenskih državljana, šest Hrvata, jednog Albanca i jednoga Srbina, navodeći prosvjede protiv toga predsjednika HSS-a Jurja Krnjevića i Hrvatskoga društva u Švicarskoj Jure Petričevića, na što se FAZ osvrnuo, a njemačka vlada pod vodstvom socijaldemokrata Helmuta Schmidta čvrsto je odbila tu nemoralnu trampu, čemu se pridružila i Biskupska konferencija Njemačke.